Tuesday, 21 April 2020

Put

Po mojim snovima šetaš
U stvarnosti
Trčiš

4AO
081007042020

Monday, 27 January 2020

Playground Earth

There are some times like this when I am afraid for the world. Not for myself, but for the world. 
Things I cannot solve on my own, that are much, much bigger than me. Rotten. 
However, they are fixable. Except, I can do just a bit on my own. And that is truly frustrating.

Maybe that was just the best we could have done after all. All this time. 
I don’t know if I could ever reconcile with that. 

Have I? This inner turmoil is sleeplessly churning. 

Samsara. 

For what is it worth?

I want to go somewhere kids are kids and they do not ruin their siblings’ playgrounds. 

45 15 33 N 19 49 45 E 
 214508022016
listen to this

Tuesday, 4 September 2018

Krug

O sjaju

Hodamo polako ti i ja.
Kao nekada svetlo se razumemo.
Pod veliko drvo da sednemo i odmorimo dušu.
Onu našu koja gradi svetove, osećanja i kuće.
Ponekada na pragu nađe se hladan vetar sa mora ili reke
i odnese ono što nam ne treba,
što smo sklonili po strani.

O poverenju

Zgužvane plahte bespomično
Leže. Ono što smo ostavili,
Od čega smo leđa okrenuli.
U nadi da ćemo sanjati bolje i lepše
ubrzo.

U glavi su misli razbacane,
Reči otvorene, sumnjive i bolne.
Ne stojimo tamo gde bismo voleli,
A tu smo,
Ti i ja, koraka sporih i srećnih.

O snovima

Uvek se tamo nađemo.
Gde je vanvremensko i vanprostorno,
A najstvarnije.
Gledamo se noćima u tami,
Tražimo sjaj koji nam na javi osvetljava put.

O sjaju

Hodamo polako ti i ja.
Kao nekada svetlo se razumemo.
Pod veliko drvo da sednemo i odmorimo dušu.
Onu našu koja gradi svetove, osećanja i kuće.
Ponekada na pragu naiđe hladan vetar sa nekog mora ili reke
da odnese ono što nam ne treba,
što smo zajedno sklonili po strani.

45 15 0 N, 19 51 0 E
221130102017
listen to this

Wednesday, 1 November 2017

Odjek jauka

Bljesnu i onda nestade.
U našim snovima, u našoj kafi, bademima.
Kao plavi plašt što leti preko mora.
Ide dalje i luta, traži neko skriveno
mesto da napravi rupu. Uzme šta treba i da ode…

Tako svetom na hiljade strana.
Pomera se i vuče amo-tamo
nevidljive niti sa kojima nesvesno živimo.
Utoljava žeđ kapljicama krvi od morskog ježa.
Utoljava glad stomačnim sokom i ukusom noćnih mora.
Ostavlja bezdanski jaz među srodnim dušama.
Nema mesta ispod plavog ili tmurnog neba
za koje ne zna. I nikada se ne može obići,
prevariti niti preteći.

Samo čekati hrabro da ode, smišljati uzaludna bekstva,
pisati pesme.

42.2053N18.9458E, 140217082017

Tuesday, 29 August 2017

Eoni

Oduvek smo bili tu. Vekovima smo jurili po mokroj travi, tražili pahuljaste oblake i zvezde padalice.

On lagano po njenoj koži
Nastajao je milujući.

Po svom otkucaju
Srca
Poznao je nju.

Stajali su jedno naspram drugog.
Dugo.
Namignuli desnim okom.

Život je ispred.
Bio je bezvremenski.

Mislima grade svet,
Nisu im potrebne reči.

Okreću listove između korica
Koje žive.

Ništa ih ne može uništiti osim
Njih
Samih.

45 15 0 N, 19 51 0 E
222817072017

Monday, 22 May 2017

Quartet in Poems



Meni
U jednom od omiljenih međuprostora
ležim na toplom kamenu:
Kako se tako razlivaš po mom telu
kilometrima daleko?
Kako slučajnosti postaju
svakodnevnica?
Kako osetim šta i ti, nevidljive niti?
Onda odgovori postaju suvišni posle pitanja.

Tebi
Kada gde i kada postane sa tobom.
Čitaš mi nečije misli i onda pričaš mi svoje.
Slušaš. Promišljaš i sijaš. Uživam da posmatram.
Gde se sakupljaju svi ovi otisci tvojih prstiju
po mom telu? Kuda su pošli za tobom?
Oslušneš. Šapućem ti što ne razumeš.
I to je sada dovoljno bilo gde. Kao smešak,
namignuto desno oko, zagrljaj i poslati poljupci.

Njoj
Otisci ulica kamenčića
nestaju polako sa stopala.
Korak po korak.
Ona je tu. Osećamo. Postojana.
Dostojanstvena. Savršeno ušuškana
francuskom šumom.
Hiljadama godina kruni polako svoje zidove
uz vetar i rominjanje kiše.
Oblaci joj miluju vrhove.
Čini se, uvek je tu bila, i biće.

Nama
Svetli i traje dugo. Kao da je uvek bilo.
Obični smo dok šetamo,
spavamo,
gledamo se,
čitamo,
sanjamo,
crtamo,
maštamo,
dok vodimo ljubav…
Da ćemo miljama zajedno.
Pod istom krošnjom.

37 10 41 N 3 36 03 W
222812052017

Saturday, 14 January 2017

Remember

I remember the newspaper daily
They would take a pile of them
And use it for the household fuel.

You remember Benkovac at the news,
cold-blooded shoulder hugs
and disbelief.

I remember, shelves were empty.
She took the flour but
there was no sugar.

She remembers a boy poorly dressed,
introduced to the class in the middle of the school year,
his voice thin and broken.

He remembers his only classmate
when he was seven,
and the black uniform man with a rifle.

I still remember the bridges
crashed like a mighty
disconnection augurity.

He remembers the endless vehicle queues
on the roads and eating bacon.

I remember, days were dark
when the night falls and
the stars shone never so bright.

She remembers how she couldn’t
dry her tears after becoming aware
of how it must have felt.

You remember what they told you.
They remember what they told them to.

We remember everything
we would be most grateful to forget
and unanimously forgive.

492549N 020542.72E
121111082016
watch this