Odjek jauka

Bljesnu i onda nestade.

U našim snovima, u našoj kafi, bademima.

Kao plavi plašt što leti preko mora.

Ide dalje i luta, traži neko skriveno

mesto da napravi rupu. Uzme šta treba i da ode…

Tako svetom na hiljade strana.

Pomera se i vuče amo-tamo

nevidljive niti sa kojima nesvesno živimo.

Utoljava žeđ kapljicama krvi od morskog ježa.

Utoljava glad stomačnim sokom i ukusom noćnih mora.

Ostavlja bezdanski jaz među srodnim dušama.

Nema mesta ispod plavog ili tmurnog neba

za koje ne zna. I nikada se ne može obići,

prevariti niti preteći.

Samo čekati hrabro da ode, smišljati uzaludna bekstva,

pisati pesme.

42.2053N18.9458E, 140217082017

Eoni

Oduvek smo bili tu. Vekovima smo jurili po mokroj travi, tražili pahuljaste oblake i zvezde padalice.

On lagano po njenoj koži

Nastajao je milujući.

Po svom otkucaju

Srca

Poznao je nju.

Stajali su jedno naspram drugog.

Dugo.

Namignuli desnim okom.

Život je ispred.

Bio je bezvremenski.

Mislima grade svet,

Nisu im potrebne reči.

Okreću listove između korica

Koje žive.

Ništa ih ne može uništiti osim

Njih

Samih.

45 15 0 N, 19 51 0 E

222817072017

Quartet in Poems

Meni

U jednom od omiljenih međuprostora

ležim na toplom kamenu:

Kako se tako razlivaš po mom telu

kilometrima daleko?

Kako slučajnosti postaju

svakodnevnica?

Kako osetim šta i ti, nevidljive niti?

Onda odgovori postaju suvišni posle pitanja.

Tebi

Kada gde i kada postane sa tobom.

Čitaš mi nečije misli i onda pričaš mi svoje.

Slušaš. Promišljaš i sijaš. Uživam da posmatram.

Gde se sakupljaju svi ovi otisci tvojih prstiju

po mom telu? Kuda su pošli za tobom?

Oslušneš. Šapućem ti što ne razumeš.

I to je sada dovoljno bilo gde. Kao smešak,

namignuto desno oko, zagrljaj i poslati poljupci.

Njoj

Otisci ulica kamenčića

nestaju polako sa stopala.

Korak po korak.

Ona je tu. Osećamo. Postojana.

Dostojanstvena. Savršeno ušuškana

francuskom šumom.

Hiljadama godina kruni polako svoje zidove

uz vetar i rominjanje kiše.

Oblaci joj miluju vrhove.

Čini se, uvek je tu bila, i biće.

Nama

Svetli i traje dugo. Kao da je uvek bilo.

Obični smo dok šetamo,

spavamo,

gledamo se,

čitamo,

sanjamo,

crtamo,

maštamo,

dok vodimo ljubav…

Da ćemo miljama zajedno.

Pod istom krošnjom.

37 10 41 N 3 36 03 W

222812052017

Remember

I remember the newspaper daily

They would take a pile of them

And use it for the household fuel.

You remember Benkovac at the news,

cold-blooded shoulder hugs

and disbelief.

I remember, shelves were empty.

She took the flour but

there was no sugar.

She remembers a boy poorly dressed,

introduced to the class in the middle of the school year,

his voice thin and broken.

He remembers his only classmate

when he was seven,

and the black uniform man with a rifle.

I still remember the bridges

crashed like a mighty

disconnection augurity.

He remembers the endless vehicle queues

on the roads and eating bacon.

I remember, days were dark

when the night falls and

the stars shone never so bright.

She remembers how she couldn’t

dry her tears after becoming aware

of how it must have felt.

You remember what they told you.

They remember what they told them to.

We remember everything

we would be most grateful to forget

and unanimously forgive.

492549N 020542.72E

121111082016
watch this